Radnja fantazmagoričnog romana Marka Dejanovića „Karte, molim!“, prožetog stanovitim prigušenim egzistencijalističkim očajanjem, nekom gotovo nihilističkom sviješću o nemoći osamljenog, izmještenog subjekta da probije ili prekorači zid napuštenosti, zid koji ga odvaja od ostalih, jednako tako napuštenih, otuđenih subjekata, prožetog sviješću o neumitnim zadanostima prostora i vremena na koje smo osuđeni, odvija se u neodredivim, halucinantnim, „izmijenjenim“ stanjima svijesti, negdje na razmeđu jave, sna ili duboke kome. Upravo ta perspektiva autoru omogućuje da progovori o neuralgičnim točkama nedavne prošlosti u koju je naša sadašnjost i dalje uronjena, i o budućnosti koja prijeti ponavljanjem prošlosti. U tom smislu, morali bismo se svesrdno složiti s pripovjedačem koji zaključuje, „Valjalo bi se probuditi“.
U kritici u Večernjem listu, Denis Derk je prvi paragraf napisao ovako:
Prvi roman mladog pisca Marka Dejanovića “Karte, molim!”, koji je objavila agilna izdavačka kuća Sandorf, odaje izgrađenog pisca kojeg ne zadovoljava samo pravocrtno pripovijedanje. Autor, koji je prije četiri godine već objavio zbirku kratkih priča “Belzebubov notes” u Beogradu, a piše i novu, pokazuje interes prema starom, dobrom pripovijedanju, ali voli i energično pomiješati prostorne i vremenske dimenzije radnje. Tako je u romanu “Karte, molim” ispisao štivo u kojem se miješaju svjesna i besvjesna stanja glavnih likova, pa je ponekad teško odmah odgonetnuti o kome i o čemu pisac piše. Dio romana, zahvaljujući filozofičnim dijalozima, strukturiran je i kao egzistencijalistička drama, no s vremenom koncentrirane romaneskne silnice ipak pobjeđuju one raspršene dramske.
Karte, molim!